Crimina protiv spolnog morala u vrsarskoj pravnoj zbirci: kanonska narav i rimski uzori (idejni temelji u rimskom pravu)

Sažetak

Ovaj članak drugi je dio studije o crimina protiv spolnog morala u vrsarskoj pravnoj zbirci te se nastavlja na članak objavljen u ovom časopisu u vol. 28, broj 1/2021, str. 153–180. Dok je u prethodnom članku naglasak bio na analizi srednjovjekovnih pravnih pravila vrsarske provenijencije o kaznenim djelima protiv spolnog morala, koja su nadahnuta rimskim i kanonskim pravnim uzorima, a odražavaju i mjesne prilike, u ovome se analizira rimsko pravno uređenje nekoliko relevantnih instituta: preljuba, silovanja, incesta, svodništva i prostitucije. Ni smisao ni cilj ovoga članka nije dokazivanje da je vrsarski zakonodavac supstancijalno preuzimao rješenja iz rimskih pravnih izvora, nego raščlambom rimskih pravnih izvora pokazati da su rimski zakonodavci, posebno u postklasično doba, kada je rimsko pravo snažno nadahnuto kršćanskom mišlju i crkvenim naučiteljstvom, pri formulaciji pravnih pravila polazili s istih ili sličnih polazišta. Premda su rimska pravna rješenja i partikularno uređenje vrsarskog zakonodavca različiti i supstancijalno i s obzirom na vremensku i prostornu odrednicu, ali i s obzirom na provenijenciju pravnih poredaka (a time i pravnih rješenja), ona su u svojoj biti analogna. To se posebno ogleda u dobru koje se njima zaštićuje, koje oni, doduše, različito shvaćaju i definiraju, no u praksi i u većini slučajeva ipak mu je u središtu žensko biće. Pristup tome donekle je različit, a u evoluciji od rimskog, preko rimskog i kanonskog, pa do partikularnog srednjovjekovnog prava vrsarske provenijencije može se precizno iščitavati afirmacija ženina subjektiviteta i sve snažnija zaštita njezine svekolike pojavnosti kako u fizičkom tako u spolnom, a napokon i u cjelovitom moralnom smislu.